Zanatstvo koje nestaje: posljednji kovač u Dalmaciji

Radionica Stjepana Matasa nalazi se na rubu Benkovca, u zgradi koja je izvana gotovo nevidljiva — sivi fasadni žbuk, vrata od hrđavog lima, bez natpisa. Unutra je drugačije. Temperatura je viša za nekoliko stupnjeva nego vani, zrak miriši na metal i ugljen, a zvuk koji Stjepan proizvodi s nakovnjem ima ritam koji nije naučen nego osjećan. Stjepan ima šezdeset i sedam godina. Kovačem je postao sa šesnaest, kad ga je djed izveo iz škole i rekao da neke stvari ne uče u knjigama. Od tada je izradio više od četiri tisuće komada — alati, ogradni stupovi, dekorativni predmeti, nekoliko liturgijskih ukrasa za crkve u okolici Zadra. Nikad nije otvorio webshop. Nikad nije napravio Facebook stranicu. „Tko želi dobar rad, zna gdje me naći,” kaže bez ironije. Problem je što mladi sve manje znaju gdje tražiti — a i kada nađu, rijetko ostanu da nauče. Stjepan je posljednjih deset godina imao tri učenika. Nijedan nije ostao dulje od šest mjeseci. Razlozi su uvijek isti: nema brzog napretka, nema vidljive plaće dok se uči, nema glamura. Kovačka tradicija u Dalmaciji datira najmanje osam stoljeća — a s jednim čovjekom u Benkovcu koji radi na nakovnju iz 1937., možda je na korak od kraja. Ne kao dramatičan zaključak, nego kao tiha, svakodnevna realnost jednog obrta koji se gasi bez spomena.

Razgovaramo sat i pol. Stjepan ne govori puno, ali kad govori, govori precizno. Kaže da je najteže objasniti ljudima što je razlika između dobro i savršeno izrađenog alata — razlika koja se ne vidi, ali se osjeća u ruci. Kaže da su zadnji put kod njega bili nekakvi etnolozi iz Splita koji su fotografirali alate i zapisivali tehnike. „Zapisali su,” kaže, „ali nitko nije ostao naučiti.” Pitam ga hoće li jednog dana zatvoriti radionicu. Dugo šuti. „Kad više ne budem mogao stajati uz nakovanj.” Do tada, Benkovac ima svog kovača.